Stavila sam tvoj prsten na drugu ruku. Nije više na lijevoj. Sad otiskuje svoj znak na desnoj strani. Ni sa čim promiješana svjetlost sna i duše, bez sklada u neusklađenom trenutku ovog jutra, potaknula me da pogledam – tvoj prsten. Energija se razdvojila, prsten kao znamen stoji i gleda. Svaki tren, svaku sekundu... u sferama zlatnog sjaja mog života, otkad sam s tobom. Prekrio je ono, nekad bolno mjesto, gdje je trebao biti nečiji tuđi prsten. Zacijelio dubok trag, što mi više nije drag. I u snu, brzom sporošću neugasivog plamena, postade mi najdraži pratilac, dok smo razdvojeni. Stavila sam tvoj prsten na drugu ruku... kao neraskidivi zavjet dviju duša. Kao san.