Polako iz mene odlazi čežnja za šetnju po stazama obraslim mahovinom iz prošlih dana. Ne tražim u sebi više zvonik stare crkve pred kojim si bez daha uzeo moje usne i odveo mi dušu u druga vremena postojanja. U tekstu se polako gube bolne rečenice...tekst postaje drugačiji...Protiče slatko vino ljubavi i nosi zlatni predznak novog doba. Anđeo mi je obećao miran san, lijep dan i još ljepši suton. Na bijelom stolnjaku polako se rasprostire ova priča i novim putokazima ne daje prazna obećanja, već povezuje dva poljupca sudbine u zlatan otisak na duši..Vjerovala sam ti nekad, vjerujem ti i sad, ali u onom vremenu. Kraj mene spava druga duša, čisti plavi astral najavljen u vrijeme dok smo još ja i ti carovali ovim gradom i hranili jedno drugo na trgu ptica. Fontane moga grada pjevaju drugačiju pjesmu kapima bistre vode, na ramenima ne nosim težak teret tvoje sjene. Više me ne obilazi hladan dah tvog srca niti bistar pogled tvog prekrasnog plavog oka... Na mom balkonu sad se suši nečija crvena majica i prekriva zgodno tijelo, vrlo poželjno i podatno. Nisam još ostala bez pitanja u sebi za tebe, ali ispod breza iza moje zgrade raste nova trava, neki novi klinci se šetaju i neki novi psići radosno laju. Ne pišem više balade o velikim plavim očima, niti hranim gladno srce na trgu ptica. Tamo sam jedne zime grijala vrijedne ruke čiste duše što sada sanja uz mene. Još uvijek se sjetim kako su gladne zvijeri zaurlale ispod struka kad su osjetile glad tvojih prepona dok si se penjao prema mom malom stanu i sa puno mjere i obzira uzimao srce, gledao ga i nikad ga nisi vratio na mjesto. Vječno je bilo u tvojoj ruci, slatko vino se pretvaralo u gorko i aura, satkana od svjetlosti tamnog sjaja, punila se i praznila – bezbojnim bojama. Iza cijele te priče, uzburkanomg mora i bezimenih praznih noći ušetala je čista duša u moj život, zaiskrio je pogled blistavog plavog oka i počeo otkrivati svijetlu stranu tame što me sakrivala, štitila i još uvijek tvoje ime u pijesku ispisivala. Gorka šifra tvog imena odletjela je putem sjevernih mora, oteta od valova i bačena albatrosima, završila je negdje među zvijezdama. Izgubila sam te – jednom zauvijek... dobila sam čistu dušu – jednom oduvijek. I sad taj virtuoz prebire po delikatnim žicama nervnog sistema svirajući čudnu glazbu od koje i uvele mimoze procvjetaju, od koje i bijele ptice skladnije pjevaju i od koje srce obilaze plavi leptiri, umjesto gladnih zvijeri ispod struka. Tamo gdje je bila rana zadana Longinovim kopljem, stavljena je crvena ruža, stopila se crvena boja sa crvenom bojom i sam centar života opet ocrtava drugačiju boje aure – boje koje su sad ipak moje.