Zatvorski blues

    U zatvoru je košmar.

Ima nas svakakvih.

Dok koračam dugim hodnikom,

s lijeve i desne strane iza rešetaka

glasaju se ribe, zvijeri i ljudi.

Čak su se i biljke našle iza brave.

Orhideja se buni što su je nabili

uz kaktus koji je bode,

pa zato vrišti baš kao i meduza

kojoj je slon nagazio na pipak.

Među ljudima ništa više reda.

Još i gore.

Iz njihovih ćelija širi se nepodnošljivi

smrad kemijske industrije.

Ostali zatvorenici se bune

i žele da ljudi budu prebačeni

u neki drugi zatvor

(jer prave previše buke koljući se međusobno).

Ali nevidljivi čuvari ne haju za prosvjede

uznemirenih zatvorenika.

Zveckaju svojim teškim ključevima

i iznose mrtva tijela u krematorij.

Nepodmitljivi su, nepogrešivi i neumorni.

Pa ipak, pustili su nekolicinu nas da se

(zbog dobrog ponašanja)

prošetamo hodnikom i protegnemo noge.

Meni se više ne vraća u ćeliju,

čak niti u onu sa zlatnim rešetkama.

Znam kako pobjeći odavde.

   Netko mi je dao mapu

s označenim tajnim izlazom.

Već osjetim miris slobode.

Kostrzyn, 29/07/06