Obojit ću riječi tamom paučine što je ispletena oko mog srca, za utjehu jeftinim pokušajima lažnog zlata da se proda pod dragocjenost. Iz trojstva svetosti neću izuzeti ništa...Tamo gdje se nebo ljubi sa oceanom, moje i tvoje usne još nisu dotakle dno. Albatrosi su raznijeli maštu u beskraj Svemira, odletjeli i zašutjeli. Još uvijek gori ovo mjesto na Zemlji gdje stojim. Gori mojom dušom, mojim životom.Znam da te susrećem u sebi, znam da me osjećaš u atomu onog kompasa koji pokazuje sjever. Znam sve. I dok se Mjesec stidljivo objavljuje i najavljuje svoju punoću, iznad mog balkona ne lete ptice. Sve je tiho. Čak i ružin grm šuti. Čeka. Anđeli su razumjeli i shvatili da je žena najdragocjenije stvorenje, da su voda i Zemlja ono što u kraljevstvu života traje i daje. Polako skupljam krhotine duše i dajem ih plavom anđelu na čuvanje. Ključ svega leži u prelomljenim linijama na dlanu koje pokazuju putokaz prema čudnim stanjima svijesti, prema dubini duše što piše svoju sudbinu. I sutra, kad otvorim te velike zelene oči, zamirisat će jutarnja kava, zasjat će proljeće novog doba i moj svijet, taj tajni svijet, još uvijek će ostati potopljen u svojoj dubini – zatvorenih očiju.
bglavac
edin.kecanovic
