Zagrliti čvrsto sebe u sebi, kroz vrtložeće spirale hladnih i ledenih virova smješećeg bezdana rijeke Lete,koja tako opijajuće slatko nudi okus zaborava..A usne su ispucale od dugog hoda kroz pustinje eona,i tijelo otežalo od vreline sunca koje prži nemilice i svijetli nad bezdanom,svijetli, da duša ne zaboravi tko je..da svoja sjećanja ne obriše jednim požudnim gutljajem iz vječne rijeke i zaroni u novi krug praštanja i ispaštanja..Ne postoji ništa nego samo jedan jedini vječni zagrljaj sa samim sobom..Zagrljaj, koji i dalje ostavlja žedne usne, ali slijedi svjetlo,koje će prevesti dušu preko bezdana, ne uranjajući je u tamne valove divlje bujice sna..Ostati kroz sebe u svima, dotaći svaki pruženi dlan, i probuditi uspavane, koji rijeci ispred njih ne mogoše odoljeti..Netko treba bdjeti..I odoljevati zaboravu...Ja samo san poznajem..I ništa više..A opet budna ostajem..I spavače žedne odvraćam dalje,od obale sna...