Zatvorim oči, vidim sebe,
stojim i gledam ravno.
Ispred mene se nalazi vaga,
vaga koja odlučuje,
Otići ili ostati.

Na svaki krak stavljam jednu
po jednu stvar,riječ,misao,trenutak,
uspomenu, sve što se nalazi oko mene, sve
što je u meni, sve neizrečeno,svoje želje,
snove, maštarije, pjesme,poglede,dodire,dane, noći.svaku suzu, svako neispunjeno obećanje,
svaki egotrip.
Moje i tvoje.

Gledam, osjećam ali ni sama ne znam što.
Oko mene struji zrak, hladan i oštar.
Kroz tijelo mi prolazi tisuće malih nožica,
koje struje velikom brzinom.
U meni nemir, strah , strepnja.
Što će biti?

Idalje prinosim svaku stvar, svakom stvari
vaga se klima, malo gore malo dolje,
nikako da odluči.
Čujem otkucaje sata,tik tak, teški
udarci, vrijeme se vuče.

Svakim otkucajem osjećam neku težinu,
neki nemir.
Svakim otkucajem oko mene se stvara sve više
i više stvari, sve više i više nemira.
Hladnoća mi se uvlači u kosti,
u svaki dio mene .

Pokušavam nešto reći, ali jednostavno riječi
kao da su u grlu zapele.
Pokušavam reći bilo što al ne mogu,
viknuti ne bi li se oslobodila ovog tereta.
Osluškujem ne bi li čula tebe,
al ništa.
Sama sam.

Tik tak, sat udara dalje, duboko,teško,
a stvari sve je više, plešu oko mene, vrte se,
nek se čak rugaju, neke odjebnom počnu da govore,vrište, izgovaraju moje riječi , tvoje riječi, sjećaju me na neke trenutke koje sam prešutila .

Rukama pokrivam uši, zatvaram oči, ali
one su sve glasnije...
Prinosim stvari vagi, sve brže i brže
ne bi li ih utišala, ne bi li prestale.

Suze...
Jedna po jedna pada na pod,
moče moje lice, hladne i oštre
poput mača.
Odluka.
Vaga je stala.