Utjeha kose....
Gledao sam te sinoć.U snu.Tužan.Mrtvu.
U dvorani kobnoj,u idili cvijeća,
Na visokom odru,u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako.Nisam.Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj,punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš,sve je mrtvo:oči dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj,mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče:Miruj!U smrti se sniva.
by Antun Gustav Matoš
irida
bglavac
