Između dva horizonta provukla se tanka linija ponoći, te iste noći što je tako nemilosrdno ubila dan… Bila sam bliska odjeku neke fine strune života, bila sam tako blizu, a tako daleko. Niz kožu se cijedi jeza, tolika jeza da kad otvaram prozor – nema dovoljno prostora kroz kojeg bih je ispustila… Ne mogu reći, bilo je lijepo ovo vrijeme...'summertime' … lijenost, toplina, kiša, noći, glazba… Naoko, bilo je dobro. Začinjeni dani, noći bogate snovima, snovi s mrežama prebogatim noćnim ulovima. Često te pokrije moja sjena, kad se kristalno jasno pokazuješ ispred mene, često dišem isprekidanim ritmovima, često se pokrivam mekim pokrivačem tame da te ne bih prepoznala… Uloga je odabrana, savršeno odigrana… Život je poslao nekog ranjenog srca i duše. Sad ne znam više ulogu, maska je pala. Obnavlja me jutarnje žuto svjetlo usred ponoći. Što li mi se to događa?