Sanjarenje nije sanjanje. Sanjariti možeš uz nekog, nekog. Sanjariti momente koji će te prožimati sebi i odvući te daleko. Tamo gdje je odavno vrijeme stalo, tamo gdje osjetiš njegov dah na svom vratu uz tihe šapate nježnosti, gdje ti beskrajno miluje kosu i govori kako će sve biti uredu.

Ljubiš mi svako sjećanje, svaku suzu i svaki treptaj u noći kada te zamislim, kada ti crte lica pokušavam zapamtiti, a onda svoju grimasu napraviš .. Zagledam se i pitam se, jesi li to ti .. Shvatam ..

Pa odavno te poznajem, vidjela sam to lice već negdje, vidjela sam boju tih očiju, boju duše ..

Sanjanje, da.. Bio si tu, bio si u mojim snovima, bio si u svakom mom strahu. U svakoj noćnoj mori, koja me proganjala, tražeći od mene da joj se prepustim i da mi ostavi svaki trag straha pod kostima. Osjećam te u svojim nemirima, svakim pogledom u te oči. Bojim se, jer ti ne vjerujem.

– Zašto mi ne vjeruješ ?

Ne mogu ti vjerovati u snovima, ne mogu ni na javi. Znam, glupo je. Ali ima jedno lice kojem vjerujem, u koje se uzdam, sa kojim se mogu smijati i koje bih, imam osjećaj, mogla gledati danonoćno, samo jer je u mojim očima to lice vrijedno toga. A da li je ?!

Da li je vrijedan svake moje žudnje, moje ljubavi, moje neizrečene želje kad god pogledam u trag od aviona među oblacima, da li je vrijedno onog presijecanja prstiju.

Bojim se onoga, kada ti pogledam u oči, a duša mi tvoja vrišti iz njih i glasno mi govori da bježim, da se maknem, da te nemam i da nisi taj, kojeg volim ..

Ne znam, ja sam ipak sanjar pa ću vjerovati toj pozitivnoj strani onog dijela, kada zatvorim oči i samo te slušam. Snovi ponekad i lažu, neću im vjerovati ..

Vjerujem tebi !