Brzo je prošlo

moje djetinjstvo

u kojem sam

unatoč siromaštvu

i brojnoj braći

bezbrižno

nabijao loptu,

igrao se skrivača

i jahao trn

po zaprašenim

seoskim putevima.

 

Ni okrenuo

se nisam

a iz onog malog

golobradog dečkića

izrastao sam u

čvrstog, mišićavog,

doduše nezrelog

ali spremnog na

sve izazove,

hrabrog mladića.

 

Kao i sve druge

čekala me

ista sudbina.

Putna torba -

u njoj nekoliko

najnužnijih potrepština,

autobusna karta

u jednom smjeru

a preda mnom

neizvjesnost

i tko zna kakva

budućnost.

 

Godine su prošle

a da ih nisam

bio ni svjestan.

Uz junetinu i juhu

prolazili su mi dani.

Ubrzo mi se

rodila djeca.

U istom gradu

okupili se

i ostali suseljani.

Žena koju sam

u tuđini oženio,

i ja, više nismo

bili sami.

 

U noćima besanim

dok smo brinuli

što i kako sutra

znali smo razgovarati

o Domovini.

Često smo pričajući

znali dočekati  jutra.

Pred očima nam

je stalno bila ista slika -

selo u daljini

sa blijedim svjetlom

na prozorima.

Iza heklanih zavjesa

nazirali se plameni

petrolejka.

 

U daljini kao da smo

čuli lavež pasa,

i blejanje ovaca

nas iz obližnjeg tora

iz sna prene.

Miris kajmaka

i vruće pure

kao da je ispunio

cijelu spavaću sobu.

Djevojke nakićene

ponosno digoše glave

iščekuju udvaranje

seoskih momaka.

 

 

A momaka nema,

svi su odavno već

otišli trbuhom za kruhom,

i odavno već je

u stranoj zemlji

trbuh mnogima narastao,

Već se i ne sjećamo

kako su nam bake pekle

kruh u krušnoj peći

a voljeli bi

da ne zaboravimo,

kako bi jednog dana

djeci svojoj

mogli sve to reći.

 

Svake noći

snujemo povratak

i jednaku sliku

imamo pred očima,

kao da naše snove

budućnost nije

ni dotaknula.

Tek ponekad

nas surova

stvarnost

iz snova prene

pa shvatimo

da nas je ipak

pregazilo vrijeme.

 

 

Nada Landeka