Ti kažeš, Tvoja sam ljubav

Veliš, da život sam Tvoj

Izronjena iz davnina

U kojima smo se sakrili oboje

Bježeći od sjenki koje su nas

Ipak, pratile i hodile za nama....

 

Ja kažem, Ti moja si ljubav

Velim, moj si život

Nastao u spletu bola,

Okupan u kristalnim suzama

Sačuvan u sakrivenim pregradama srca

Nahranjen nadom i utjehom.....

 

Pa zašto onda, umirem od riječi

Zašto me svaka probada kao trnje?

Zašto se ne mogu od utjehe podignuti

Ustati sa koljena i prkositi svijetu?

Moram li klečati jos godinama

Pred Bogom i moliti za snagu?

Ili, predati ruke, misli i tijelo

Nestati u jednoj jedinoj pukotini

Moga nestalnog uma,

šaputajući  Tvoje ime....?