Dok se obavijam oko tebe, i kao bršljan

  se penjem klizavim putem tvoga rosnog

 tijela, do bljeska nebeskog, do univerzuma

 bestjelesnosti, ti šutiš, i nijemošću svojom

 ljubiš moju suzu, koja tvoje usne dodiruje...

Kao kroz kaledioskop gledam sve tvoje boje

ljubavi, sva sitna predivna zrnca, koja od tvoje duše i dodira, stvaraju ulaz u svetu katedralu našeg postojanja..

Sa tvoje kose, kaplje slana kap na moje

 oči...bezbrojne kapi, koje ne zaustavljam...

Tek puštam da se miješaju sa mojim

suzama sreće...One neizrecive, koja

samo među nama stvara ocean nezadržive i neizdržive žeđi za urenjanjanjem i izranjanem bez kraja...

Žeđi, koja ne može prestati...

žeđi, koja tek izričajem bez riječi

može ugasiti čežnju...

Voliš me, kad sama sebe zaboravim, i kad sama bez sebe ostanem..

Voliš me, ali mi ne govoriš o ljubavi..

Svakim trenutkom tvoje prisutnosti i vjere u mene,

to dokazuješ...