Gdje to stojiš za leđima svih,skriven u sjenkama dragane moj?Odguruju te, na prašnjavu drumu,promiču mimo Tebe,misleć da si nitko i ništa.

Dok sati čekanja klonulo idu razastirem svoja darivanja Tebi,a nailaze prolaznici i raznose ih cvijet po cvijet i moja košara malone prazna.

Prošlo je vrijeme jutra i podneva..U sjeni večeri moje su vjeđe teške od sna.ljudi koji idu kućama zagledaju me i smješkom mi svojim nagone rumen u lice.Sjedim kao prosjakinja,suknjom sam obraz pokrila a kad me upitaju što mi je želja obaram pogled i ne umijem reći.

Zaista kako da im kažem da tebe čekam i da si obrekao doći?Zar bih od stida mogla kazati da je moj miraz ovo uboštvo?Ah,grlim svoj ponos u tajnosti srca.

Sjedim u travi , k nebesima gledam i snatrim o nenadanom sjaju tvoga dolaska,kad planu sva svjetla i kad nad Tvojom kočijom zaleprša od zlata perjanka i kada se zapanje svi oni na drumu vidjevši te gdje silaziš k meni i podižeš me iz prašine i sebi ob desne me posjedaš – mene dronjavo prosjačko djevojče koje dršće od straha i ponosa poput vriježe na vjetriću ljetnom.

No vrijeme klizi a još uvijek nema zvuka Tvojih kolesa.Mimohode povorke mnoge uz bučni žagor i blistavo slavlje.Zar samo Ti stojiš u sjeni,za leđima svih? Zar samo ja čekam i plačem i srce izjedam zaludnom čežnjom?

                                               R. Tagore