Nekome su pokazali zvijezde i svilenu tamu Svemira. Nekome su pokazali život, pjevali pjesmu i zaustavili vrijeme. U tom trenu, kad se tajna objavila sama od sebe, do kraja ove pjesme neće ostati ništa, osim – tajne. I ostaje čudo, zapisano u tajnoj šifri sudbine, u njenoj igri svjetla i sjene na zaspalom licu anđela plavih očiju. Sanja u tami, živi na svjetlosti svoje duše i zauzima posebno mjesto na ovom globusu. Gledala sam ga kako spava, kako mu tama sakriva lice, a iznad našeg malog doma opet su letjele bijele ptice. Zaustavila sam vrijeme – na trenutak. Vječnost u sekundi, utopljena, pronađena...U tom trenu tišine, kao zlatan prsten na ruci voljene osobe, jasno je zasjala misao: spjoene duše...A iza ponoćnog neba, tamo gdje se u dubini Svemira ne čuje disanje, bez ritma i suglasja, doplovile su i moje sjene... Iz tih dubina bezdana, kad su zvijezde najsjanije i najjasnije, prazno nebo gleda punim pogledom i šapće umilnim šapatom: 'ne boj se, to tvoje srce pada u more i u pjeni crta svoju dalju sudbinu.? I tako, dok u čovjeku gledam pticu što je svila svoje gnijezdo uz moj bok, tu pticu spaljenih krila sa usnama od meda, zaustavila sam vrijeme na trenutak. U tom trenu objave tajne nisam znala ništa. «Neka traje.... dok traje, dobro je... lijepo je i to je sve.»...