by kinimodemis
“Samotan lutam večernjim ulicama.
Na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja:
Stotinu uglova, stotinu svjetiljaka,
Al nigdje nema tebe… Tebe nema.”
(Srebrne svirale, Dragutin Tadijanović)
Gdje su mladi dani
Gdje su dani moga djetinjstva
Koji se više nikad neće vratiti?
Gdje su noći zvijezda,
Duboke, tajanstvene,
Kad sam ručice pružao
Da s neba uberem krupnu, žutu zvijezdu?
Gdje su zimnje večeri,
Kraj ognjišta kad bi mi baka
Pripovijedala o dragom Bogu
U bijeloj bradi dugačkoj?
Gdje su tajni, slatki časovi,
Kad mi je srce dječačko
Zakucalo živo, plašljivo,
Čim bi mi se ukazala…ti?
(Dragutin Tadijanović, Srebrne svirale)
Kišoviti dani
Nebo zaogrnulo ogrtač mrk, jednolik, umoran.
Ujutro rano počela kiša srebrna.
I sipi, i sipi, uz lagan šum,
Neprestano.
U sobi mrak. Blijed, bolestan.
Bljesne,
Zagrmi,
Sijevne
Munja
Te malo
Zasvijetliv
Nestane
Zauvijek
Nepoznat glas, uz posao, pjeva
Poznatu, staru ariju
Neprestano.
Ovi dani kišoviti, mrakom oviti,
Rastužiše me;
Počeo sam čeznuti za plavom ljetnom večeri,
Kad bih dragoj djevojci dolazio nasmijan.
(Srebrne svirale, Dragutin Tadijanović)
bglavac
edin.kecanovic
