Stalo mi je

 

Stalo mi je

da se duša smije

radost u njoj da vlada

cjelovitosti i sklada.

Još mi je do nečega stalo

da ovo fizičkog života još malo

živim u ljubavi sa svima

onim lošim i onim dobrima.

 

A kada mi do ničeg stalo nije

kad moje biće ljubav ne grije,

tada mi je oko duše hladno

a tijelo se osjeća slabo i jadno.

To mi podsvijest govori

da me nitko ne voli.

Ima li ljubavi na ovom svijetu

da makne sudbinu kletu

da me vrati principu osnovnom

moje biće vapi za obnovom.

Ne želim više mrvicu ljubavi moliti

htjela bih joj stalna saputnica biti.

 

Svaki bi čovjek ovo mogao reći

dok traži put ka postojanoj sreći.

I ja sam to često mislila

dok nisam ljubav ostvarila.

Nedostatak ljubavi traži zaborav

od biti kriv i prav

od neispunjenih nadanja životnih

i svih situacija koje se smatraju sramotnim.

 

A kako čovjek zaboraviti može?-

kada se izdaje jedna za drugom množe.

Priznanje samoizdaje

najbolje rezultate daje.

Tada se osjeti zaštićenost u nutrini bića

a na vidjelo dolaze ispravna otkrića

u kojim se svaka situacija može mijenjati

ako će se u nju dubinski gledati.

 

U takvim trenucima svakom stalo bude

da oplemeni sebe, usreći sve ljude.

Stalo mu bude za svako živo biće

a iscjeljenje postane, otkriće...

U duši se smiješi sjetno

radosno i stalno sretno...