SLAO SAM TI LJUPKU MRESKU

 

        Slao sam ti ljupku mresku, droban biser,

ljulj talasa, leluj pjene,

da te s morem razgovore,

o Ocu, silnom oceanu, da ti zbore.

 

         A ti si uvijek uzmicala,

govoreci da znas jezik

samo ljupkoga i drobnog puka morskog,

da ne znas kako citati

tu knjigu ocinsku, oceansku,

bez korica i bez slova,

kako joj prici, sto joj reci,

        njenu rijec kako cuti –

na kojemu jeziku nijemosti i neizmjerja?

 

         Ti si uvijek uzmicala, a Ja, ocean,

 slao sam za tobom mresku

         za ljupkom mreskom,

         da ti o Meni prica,

 i da te sa Mnom, morem, razgovori;

 

          i bjezeci tako, popesmo se

          do vrha plimnog tornja,

          pa sada nemas kud ni kamo,

  moras se utopiti u Meni,

  sjetiti se moras da si more,

          da si sama to golemo

          i sobom preplaseno more.

 

"Stotinu i osam" knjiga 58. Zapisala Vesna Krmpotic