Danas mi se sjena vuče,
hoda, cupka
i lukavo me vuče..

Odlazi velim,
dosta mi je mraka,
a ona mi nudi nekog tamo
čudnog zraka..

E pa neću i baš me brige,
što misli tonu tako lako
za tom lijom,,
niti ne želim ni tren
rječkati s njome
vec i dalje idem
po svjetlosnom putu tome..

Sjena kuca,
veselo pjeva,
od njene pjesme
varavo mi se drijema..

oči se sklapaju u toj tmini,,
ona se obavija,
tiho mi šapće
sve što želim ,da će.

Odlučih,
e sad ništa neću,
ni jednu želju,
ni jedan pomak,
da pride još bliže,
neću joj dati znak.

Meni je dosta moja zvijezda,
što me sa vedrog neba gleda..
i sasvim mi je dosta,
moja duša prosta.