U oku je sjaj zvijezde što tako hladan sjaj daruje, a ušće Neretve i dalje pjeva pjesmu rastanka čovjeka od prirode. Još uvijek sam pokrivena korijenom rođenja, još uvijek me u meni nema....

Opalo lišće prošle jeseni, tek poneka skica Sunca i dominacija Mjeseca daje mi smisao. Živim lunarnim kalendarom, a srebro u slovima odjekuje kao „lelek srebra“, što je opjevao Tin Ujević.

Iz vatre opet izbijam slova tvog imena, srce se lomi i nestaje u zgaženoj travi na „kojoj moje stope nisu ostavile trag“... kako pjeva Desanka Maksimović.

Kako ostaviti svoj trag u sebi, kako u bijelom ledenjaku na vrhu Svijeta ispisati tvoje ime? Kako u sebi evocirati nekog tko je odavno napustio moje malo srce i obećanje obećano mojoj smrtnoj majci?

Iz zvijezde ću pročitati vremenski „kôd“ mog postojanja, u klici tvog osvetničkog zaborava ću pročitati trenutnu inspiraciju nastalu krajem prošle godine i zaboravit ću svaku nit boli koju si zlatnim nitima provodio do mog malog srca.

U mjeri vremena, nema ni mene ni tebe. Samo smo ovdje i sada. Zato, neka mekane sjene ovog ranoproljetnog dana ublaže nemire moje duše i odvedu me u onaj svijet, gdje se osjećam tako dobro;

http://shadowofsoul.blog.hr

inspiracija za ovu pjesmu su mi bili ovi stihovi koje je napisala moja prijateljica iz djetinjstva:

ON

''Znate li kako izgleda On?

On je naljepša zakletva svijeta

On je miris proljeća započeta

On je trenutak kad umiru bogovi

i rađa se ljubav.

On je taj zbog koga sam spremna i umrijeti.''

(autorica: Ankica Futić, 1971.)