Uz vreli poljubac

zagrljaj na kiši

bio je sve nježniji,

glas mu sve tiši i tiši.

 

Stisnuli su se skupa

prevladali su osjećaji

srce kao tam-tam lupa

opčarali ju njegovi zagrljaji.

 

Žarko ga je ljubila

sve dok jutro ne svane,

od svih je sakrivala

njihove sretne dane.

 

Dok jednog jutra

novost nisu saznali,

trudna je bila,

toga su se prepali.

 

On je nestao bez traga,

ona prepuštena sama sebi.

Nije mu više bila draga

a nikad ga potražila ne bi.

 

Prolazile su godine,

prošli  su mnogi dani.

Na njega je podsjećalo samo ime,

sin njihov i  ona živjeli su sami.

 

Na njihova vrata

jednog dana

zakucao je za jutra rana

i kaže sinu – “Ja sam tvoj tata”.

 

A on, nakon toliko godina

ostao je bez riječi -

"Zar je tebi toliko potrebno

da se sjetiš da imaš sina?"

 

Shvatio je  mladić

da se se radi

o stvarnom životu

a ne o baladi.

 

Život često piše romane

tako je i tata konačno shvatio

da bi stare dane

uz obitelj lijepo proživio.

 

Ima li tu mjesta opraštanju

i može li se uopće zaboraviti

da nije sudjelovao u odrastanju

i da za sina nije htio ni znati.