ANKA PETRIČEVIĆ rođena je 2. siječnja 1930. godine u Lovreću, gdje pohađa pučku školu. Završila je Filozofski fakultet i teološki studij u Zagrebu. Pod redovničkim imenom Sestra Marija od Presvetog Srca živi u strogoj klauzuri u samostanu sv. Klare u Splitu, gdje od 1975. godine uređuje asketsko-mističku knjižnicu "Symposion". Piše pjesme, poeme, duhovnu prozu, drame, eseje i monografije. Uvrštena je u više antologija. Članicom DHK postaje 1990. godine. U Splitu je objavila knjige Stazama ljubavi (1961.), Zvijezda nad Betlehemom (1961., 1967., 1994.), Moj bijeli dan (1962., 1998.), Nedopjevana pjesma (1964.), Duh ljubavi (1966.), Sagni se, majko (1967.), U noći (1970.), Getsemanska ura (1971., 1995.), Juriš na Sinjsku tvrđavu (1971.), Za bolji svijet (1972.), Plameni krijes (1973.). Pjesma ljubavi (1974.), Put ljubavi (1975., 1993.), Bog je ljubav (1976., 1989.), Ovdje je sva povijest moja (1976., 1994.), Pokrštavanje Ilira i Hrvata (1976., 1997.), Samostan sv. Klare u Splitu (1979.), Magnificat (1980.), Franjina ljubav na križu (1982.), More sjaja (1982.), Apokalipsa (1983.), Dar života (1985.), Otkupiteljeva ljubav (1986.), Ave Marija (1988.), Tornju bjelokosni (1988.), Tužaljke (1989.), Žeđa za vječnom ljubavi (1990.), Vječna je ljubav njegova, II, (1992.), Mistični sjaj svjetla (1992.), Molitve srca (1993.), Ljubav zbog ljubavi (1993.), U sjaju slobode (1993.), Odsjaj vječne ljubavi (1994.), Dosegnuh svoj sjaj (1994.), Mistična zaručnica utjelovljene Ljubavi (1994.), Moj vječni izvor (1996.), U sjaju duha (1997.), Znak Vječnosti (1997.), Bog prebiva među nama (1997.), Lovreć - Pjesma u kamenu (1997.), Na našim izvorima (1997.), Mistične ruže (1997.), Mučenička Hrvatska (1998.), likovno-pjesničku monografiju Sestra Marija (Široki Brijeg, 2000.), Hrvatska zemljo moja (2000.) i Sveta žrtva (2000.). Izbor njezine poezije objavljen je na CD-u Bog je ljubav (1999.) i audiokaseti Lijepa naša domovino (2000.). Prevođena na poljski jezik. Dobila je nagrade Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije za životno djelo.

Na dnu mora,

u tišini,

skrivena pogledu ljudskom

ona stvara od bola svoga

biser –

noć i dan.

I ne strahuje

od šuma valovlja

i prijetnje oluja

i pravac struja morskih

nije joj znan.

Ona stvara biser...

I dok će on na površini

ko sunce mnogima sjati,

školjka će u dubini mora –

sama i neviđena –

umirati.

---

Govorili su da Te nema,

Ti si u meni plakao.

Otvarao si vrata srca mojega

da Te ugledam.

Zvao si me mojim imenom.

---

Uvijek i iznova u meni šume

vode i izvori mojega zavičaja...

U svitanje izranjaju iz dubina mojih

kao blistavi – kristalni sjaj sunca,

što se rasiplje cijelim svemirom

moje duše,

opijajući me kao slatki nektar

majčinih grudi

i djevičanski čist

od mnogih bdjenja,

molitava i zrenja.

Zato su snovi tako lijepi

i uspavanke pune krasote –

i u suton,

kada se zapad ospe

rumenim i zlatnim snopovima

zalazećeg sunca...

O slušam te vječne izvore u svojim dubinama

od kojih se iznova budim

i zbog kojih ponovo grlim

i obuhvaćam čitavo Nebo.

I posvuda prepoznajem TEBE,

čiji su osmijeh i ljubav zasjali

u srcu svake zvijezde...

I znam da nisam stranac

i izgubljen u prostranstvima Svemira,

već da dah moga zavičaja diše

i u ovim širinama,

i da kroz ovo sunce grije

znano mi SRCE zavičaja,

čije otkucaje i u srcu svome

slušam svu noć

---

Pusti me da odem

samotnom stazom.

Nitko me pratiti neće.

Samo ću nositi, obasjanih zjena,

sva svoja odricanja

Ti nećeš znati

kako ponovno umirem.

---