Otišla je duša iz mene. Gleda me hladnim pogledom. Na nebu boje čelika ne pišu zvjezdana slova. Duša je sama. Odlutala je u nepoznate sfere iznad neba, iza sna. Stojim sama na raskrižju uskovitlanih misli, nemirnog srca. Zavukla bih se u sebe, ali duša je otišla iz mene. Iz daljine me hladnim pogledom promatra. Bez poruke, bez pokreta. Samo stoji i gleda. Duboko u sebi, zovem je. Duboko u tami iza pogleda, nema je. To su ovi dani kad mi duša odluta, kad sam tako sama u sebi, kad hladnoća duha reže pitanje na dvoje i odlomljenim polovicama ne zadaje ime. Mogla bih je zamoliti da mi odgovori, ali neću. Duša je ipak odabrala opet ovo razdoblje u godini kad će se roditi i dati mi odgovore na pitanja što kao ogrlica vise oko vrata. Čekanjem završavam ovu misao, oštru i bezosjećajnu misao, zatvaram oči i tonem u san bez duše.