Bio je to plač pustinjaka u tami, o pjesmo moja, kojom bojom da te sad napišem, kojim riječima da te opišem i kome da te pošaljem? Gdje mi je bilo srce, dok je uspavano snivalo u tišini noći, gdje su mi bile misli dok sam na oltaru tamne zore palila svijeću života? Ima li me ispod punog Mjeseca, gdje sam saznala tajnu života, otkud sam došla i zastala ispod ovih zvijezda što se nebrojeno puta igraju tuđim sudbinama? Ispod stoljetnog hlada za vrijeme punog Mjeseca nema drugih sjena. Opet u ogledalu gledam kako su moje sjene zagrljene, zaigrane i skladne. Opet me zaziva starica iz tame čudeći se toj čudnoj knjizi mog života. Sa nebeskog baršuna zvijezde gledaju očima mačke, a srce postavlja pitanja... postavlja tražene odgovore, sjeća se budućih osamljenih gradova, praznih trgova ptica gdje više nema nikoga.. Kako sam još živa iznutra, kako mi Svemir otkucava moj davni nemir, kako zlatna duša objavljuje svoju želju, ah, pjesmo moja, kojom bojom da te sad pišem i kojim riječima te opišem? Na ovom globusu, starijem od mog postojanja, gori još uvijek to mjesto gdje stojim. Reci mi, pjesmo moja, mogu li dva oka jednako gledati? Mogu li dvije duše isto sanjati, može li to jedno biti na suprotnim polaritetima kaleidoskopne svjetlosti? Ne znam... ostaju prazni odgovori bez pitanja, i to malo srce bačeno u tišinu noći...

http://shadowofsoul.blog.hr/