Nosiš je sobom

ponoćnim vjetrom

skrivaš pod krilima ptica

sve samoće prostranstva.

Topiš u plavom

jučer puno gorčine

dodiruješ kožu

taj plašt njene obrane

što kao zmija svlači

pod toplinom

tvojih nemira.

Nemarno prati tvoj tok

tek pogledom uranja

u tvoj svijet

a u njoj vatre vatrene

obalom gore

razumom ih gasi.

Uzalud kamen visoko dosežeš

rijekom svih rijeka  se puniš

kapljica si njenoj vatri

sva snaga  ti umire 

u njenoj želji.

Riječima ti slike slika

ti ne razumiješ crtež

skirven ispod naslaga

od osmijeha

govoriš daljinom

ono što tek će biti

huk samo huk

tvoja je riječ

naplavina njene duše

nekom drugom rijekom

plovi.