Kad me lome.. nek' me slome... U trajanju od trajanja, u noći što kao razgolićena tajna obavija tijelo na krevetu i odnosi ga u svijet bez snova,  zbližava me nešto toj noćnoj priči, toj razgolićenoj tajni. Znam da u drugom danu od nekad dočekuješ taj san, znam da na tvojim usnama nema osmijeha. Sudbina je opet promiješala naše životne karte i nekome oduzela nekog, nekome dodijelila nekog. Kome li je mene dodijelila? Neki prolaznik u mom životu odaje svoj odraz u zrcalu mog oka i pokušava hodati tragom mojih stopa. Polako mi prilazi i podiže dlanove na kojima se ocrtavaju linije duše što je prošla svoj put. Mnogi prolaznici prolaze i zastanu, okrenu se i nestanu. Čekanje nema smisla, ako se ne zna koga se čeka. Zvijezde bi mogle pokazati put onom tko zna čitati znakove neba i tko je hodao usamljenim cestama ovog globusa. Opet crtam u pjeni konture nekog lica za koje ne znam je li moje ili čije li je? Jutarnje Sunce, veće od mog uma, zasjenilo je tamno nebo i presjeklo osjetljive oči duše, koje gledaju i mudro šute. Ostajem tu, na istom mjestu...gdje me je pronašao prolaznik i možda, kao pretposljednji, čuva taj plamen srca što još uvijek gori istim sjajem.