Prošla sam sve otkrivene i neotkrivene svjetove sve staze posute nježnom prašinom zvijezda, sva podzemlja ljudske samosvijesti i besvijesti..Bila sam u dimenzijama koje su dodirivale tamom najdublje zakutke duše...Zaželjela da ronim u ništavnom moru beznađa, grlila se sa zvijerima, vodila ljubav sa svime što je okus ljubavi imalo..bila sam miljenica vječnosti, a vječnost me mazila nježno, dokle god mi je nježnost trebala..Malena iskra u plamenom jezeru Hadita, na krilu Vječne Nuit ona koja je željela vječno rađanje.Dok ne spozna savršenstvo krajnjeg dodira besmrtne ljubavi...Ah,koliko puta sam se vraćala, mijenjajući haljine svoje duše..I uvijek neponovljivo i čudesno spoznavala ljepotu darovanog mi novog života, i proživljenih koraka..Kad god poželjeh u žiži novog života, da se zauvijek vratim u krilo svemirno, u Srce Jednog i Jedinog,nešto me je vraćalo natrag..Tek sad spoznajem, da to bješe ono, što sam željela naći, a imala sam cijelo vrijeme u sebi: oganj čistog dječjeg srca, koji samo za ljubav živi...Kroz tisuću samostana sam prošla, tisuću pustinjačkih koraka napravila, dok nisam shvatila, da se ljubav ne nalazi među stvorenom materijom i riječima, među zidovima i u nametnutoj mudrosti...Nalazi se u NAMA, tako divna, tako čista, a omeđena brdima stvorenih matrica i zahtjevima koji su joj zagrađivali vrata do slobode...Ja Znam...Da konačno,slobodna, ne želim pobjeći u sferu krajnje slobode, dok ne vidim i zadnje zidove oko zarobljenih duša srušene...Ja ne moram činiti puno..Ja zapravo NIŠTA ne moram činiti..Biti samo ono što jesam: ljubav..i ništa više...