Svojim osmijehom doplutao si moju dušu na tvoje vedre obale i vezao me za dno svog koraka, dok u valovima tražiš obrise mog tijela i u pjeni tražiš odraz mog oka. Zakopane duše u pradavno dno izašla sam na svjetlo dana gdje me dočekala tvoja sigurna ruka. U podivljalom moru grudnog koša vidjeli su te da se utapaš u toj vatri i izlaziš iz nje prema mojoj sjeni. Od početnog kamena uronjenog u dno, pod mladim Suncem, rodilo se nešto novo. Jedna maslina je zadrhtala na jugu, dok si prilazio mom životu i polako otvarao sva zaboravljena vrata i rušio sve teške zidove. Postavio si pravac prema meni i u noćnoj pjeni zadrhtao od hladnog dodira moje duše, koja se nije snalazila zbog tih novih osjećanja. Kao jednostavna priča krenula je i ova naša, sa malo riječi u sumrak ljeta i zoru jedne davne jeseni 2004. Toplo Sunce i blage noći obuhvatili su nas i bez puno riječi vezala sam svoju dušu uz tvoju. U zraku su ispisani titraji srca kao glazba iz nekih drugih sfera.