Smiješno je i uzaludno lagati sebe.
Prazne riječi vjetar odnosi.
Strah je ono što me srpječava da načinim grešku.
Ne strah za sebe,
koliko za njih…

I čemu istina?

Od nje ništa ne dobijamo.
Gubimo mnogo…

I vjetar ovaj što misli njiše u ogoljenim krošnjama.
Mraz koji mi ledi osmijeh.
I pomislim ,dok te gledam ,
kako sretna sam.

Kad nisi tu pitanje se vraća.

Kako,zašto,zbog čega,do kada?

A tako sretna sam kad si tu.
A opet tako sjetna.
I tako brbljiva,
a opet ćutljiva o biti.
Toliko kažem,
no nikad što se ne smije čuti.

I nasmijem se svojim glupostima
i tipkama koje me trpe.

Čujem ti korake…

Sretna sam i brbljiva.
Toliko toga sam rekla.
Onom kome ne treba.
A onaj ko bi trebao nikad neće čuti.

Smiješno je lagati sebe,
a istina je tako glupa.