Pred put

 

Vrijeme je da krenem i pokupim svoje stvari.

Dosta je bilo lagodnog života.

Valja se vinuti u visine i hrabro krenuti putem svetaca.

Šrila Prabhupada to očekuje od mene, i zove me.

Ne vrijedi gledati unatrag.

Ništa dragocjeno ne ostavljam.

Generacije mudraca iz prošlosti

odbacili su obilja o kojima ja ne mogu ni sanjati.

Vrijeme je da krenem u potragu za pravim draguljima.

Onima za kojima svako živo biće u podsvijesti čezne.

Znam gdje su, ali ih je vrlo teško dohvatiti.

Put ispred mene nije put neizvjesnosti.

To je put kušnje i istinske radosti,

put nesebičnog davanja i primanja.

Da bi dobio ono što tražim,

ne treba mi ništa materijalno.

Samo mi je potrebna želja da zadovoljim Šrila Prabhupada;

prijatelja i dobronamjernika svih živih bića,

mistika koji je sagradio kuću u koju čitav svijet može stati.

Ako ću jednoga dana moći neposredno vidjeti njegovo zadovoljno lice,

to će za mene biti savršena nagrada

za sve što se spremam učiniti za njega.

 

Previše sam prljav da bi mogao čuti njegove riječi,

ali znam i osjećam da me on zove.

Rodio sam se prekasno i na pogrešnom mjestu,

pa sam zato propustio njegovo osobno prisustvo.

Ili je to možda bio neki davno smišljeni blagoslov,

kako bi me on u budućnosti mogao upotrijebiti

kao produžetak svoje milosti.

Ali ipak, znam i osjećam da ćemo se jednoga dana sresti.

U nekom drugom vremenu.

U nekim drugim okolnostima

i u nekom drugom svijetu.

 

Dublin, 13/07/04