Lepršali su bijeli leptirići u srcu nekoliko dana, poneki donesoše čak i lagane nemire, a poneki su ljupko i mirno promatrali događaje na obalama rijeke Sna. Kasnije sam shvatila da je to lijepo i volim kad mi se pokažu simboli, putokazi, znakovi. U istom zanosu gdje se ocrtava ovaj bijeli grad iza olujnih oblaka, ocrtavam se i ja od protekle noći ovog jutra – sama sebi. Nepromijenjeno, između dva leta postoji prostor prijeđene udaljenosti. U tom prostoru si se zapitao koliko je dug život i odgovor je stigao u trenu razdvajanja dvije spojene točke. Rekao si «sudbina nas je spojila», odgovorila sam «sudbina nam se pokazala i otišla.» U trenu, dok siva koprena kiše zastire ovaj bijeli grad, mirno i bez riječi, do nekog novog svitanja, zatvorih našu sudbinu bez velikih objava i kad procvjeta jednom poslije, pokazat će ipak svoje pravo lice kao što se pravo lice svega uvijek na kraju i pokaže.