Poželjeh ti laku noć, prije nego li su

   zvijezde dotakle nebo, i prije nego je

   smiraj utonuo u more tvoga sna..

   Tu sam, na tvojoj obali odmorila svoj

    let,i svoja krila tanana poželjela da

    skinem, i da zaronim u dubine plavetne, u

    dubine duše tvoje, koja me pozvala k

   sebi, pa ponovo nestala u beskraju

   predivnom.. Smiješiš se sretna u daljini

    a ja,shvaćam, da krila ne mogu skinuti..

    Moj let bespuće neba zove, a tebe

   dubine vuku.. Ali..ipak te najnježnije

    zovem, zvijezdo moja..Želja čežnju

   pobjeđuje, i molim besmrtnost da mi

   pokloni samo malo zagrljaja beskraja

   dubokog...Ne mogu letjeti u visine, dok

   ne osjetim ljepotu dubine... Ti, koja

    mi se iz dubine smiješiš, pogledaj:

    Krila su samo odložena, u Krilo Voljenoga

   položena.. Čekam da me pozoveš,

   jer samo trenutak će trajati ta čarolija

   mene uz tebe..Tek da upoznam tajne

   plavetne,a onda se predam nebu visokom..

    Poželjeh ti laku noć, zvijezdo moja,

   jer si i ti prva zasjala na nebu prije svih

   zvijezda..I posljednja ćeš obasjati jutro

    kada se ponovo sa krilima vinem

   u prostranstva nebeska...