Potrebno mi je dušo

 

Potrebno mi je, s vremena na vrijeme,

da vjerujem kako nekog volim,

na cesti, neku blagu ženu po hodu prepoznajem,

i trpim, kao, zbog nje.

Pa kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju -

zamišljam: ona će ujutru stići,

mehko ključ u tužnoj bravi okrenuti,

nad postelju mi se nadnijeti,

kao majka – čist oprez u brižnom kretu,

čednost u živoj ruci, pod kojom oči otvaram,

i dodirujem je, govoreći:

“Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme,

da vjerujem kako nekog volim, i ljubim,

u jutrima ovim, punim strave, a pustim…

 

Abdulah Sidran