Lice uronjeno u vodu pamti zadnji odraz sebe u zrcalnim kapima. Spustilo se lice u vodu da bi izliječilo umorne oči i vratilo sjaj tom zelenilu. Misao se vinula niotkud, okružila tijelo i ispunila sobu. Napila se duša ovih slova što klize neusklađeno i potiskuju sjećanja. U beskraju su zavijane staze, ne dodirujem više zaštitnu ogradu tamnih koridora kroz koje sam prolazila. Put je poznat, iako nema svjetla, u tami se staza mekano proteže u dubinu. Uspavana sam. Vidjeh onaj kamen ispod kojeg si me pronašao sklupčanu kao zmiju sa vilinskim suzama u očima. Isti tren su odletjele između trepavica i navukle sjenu na lice. Iz tog razrušenog grada ostao je samo taj kamen kao neki nijemi znamen dalekog doba. Misao se vinula, ispunila sobu i sad je puštam kroz otvoren prozor da poleti prema tebi.