Riječi moje ne pretekoše

tvoje misli same utiru put

šaptom raskriljuje tama njedra

promiče dan za danom

u lahoru vjetra nosi ti glas

svjedok nijemi kuca na vrata

raskrili ruke,zadrži dah

u treptaju jutarnje zvijezde

anđeoski prah po tebi rasipa

jedan anđeo......

bijeli leptir slijeće ti na rame

put utrt,ulegnut

razmiču se zelene travke

pod tvojim bosim nogama

spadaju sjene i maske

sjaj sunca legao ti u oči

čuješ li zvona

to te ja zovem

iako još nisi budna

java ti zamaglila osjetila

Sa štropotom,otvaraju se teška vrata

proviruješ krišom,preplašena

naravno da me nisi prepoznala

odjenuo sam odjeću putnika

sakrio lice među svjetinom

sramiš se,što si mi se obratila

gledaš unaokolo sa strepnjom

a zatim negdje žuriš

čeka te samo ništavilo......

Anđeoski glas propara vjetar

šutke zaogrćeš kaput

zima ti se uvukla u kosti

promrzla stižeš do izvora

žedna,gladna mog dodira

gladim te rukom poput djeteta

zabludjela misao još te proganja

niz put kojim odlaziš

vjeruj mi,šapćem ti u uho

raspada se tvoj štit

bespotrebno si patila.....

prepoznaješ me u jednom hipu

zaklanjaš oči rukom

svjetlo je moje prejako

duga proparala tvoje nebo nadvoje

a ja sam cjelina

nestajem u pramenu bijelog oblaka

tebe zovu daljine zavičaja