Jesi li ziva, staricice moja?
Sin tvoj zivi i pozdrav ti salje.
Nek uvecer nad kolibom tvojom
ona cudna svjetlost sja i dalje.

Pisu mi da vidjaju te cesto
zbog mene veoma zabrinutu
i da ides svaki cas na cestu
u svom trosnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te cesto
uvijek isto prividjenje muci:
kako su u krcmi finski noz
u srce mi zaboli u tuci.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevsi tebe.

Kao nekad, i sada sam njezan,
i srce mi zivi samo snom,
da sto prije pobjegnem od jada
i vratim se u nas niski dom.
Vratit cu se kad u nasem vrtu
rasire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budis me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono cega ne bi:
odvec rano zamoren zivotom,
samo cemer osjecam u sebi.

I ne uci da se molim. Pusti!
Nema vise vracanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo sto mi sija istim zarom.

Umiri se! Nemoj da te cesto
vidjaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki cas na cestu
u svom trosnom starinskom kaputu....

Sergej Jesenjin