Noć je ...

Plamen svijeće na stolu drhti....

Sjene plešu po zidu...

Ustreptala srca ruka pisca

Ispisuje riječi po papiru...

U njemu sve gori, uzdiše

Osjeća

Plahi pogled djevojke sa slike...

O čemu sanja?

Na koga to misli

Dok se tako zagonetno smiješi?

U njemu uzavre poljubac prvi

Što mu ga daše djevojčica

Kovrđave , plave kose.

Sramežljiv je dječak još tada bio

Ustuknuo zaprepašten, bez riječi

Dugo je vremena trebalo njemu

Da sakupi hrabrost, otvori joj dušu svoju

A tada već kasno je bilo

Tek saznade onda

Kad nje više bilo nije...

Uzalud on je tražio oči njene

U   drugom se one utopiše...

Samo još sjećanje tu je

Trenutak kratki kojeg zauvijek pamti...

Slika na zidu tako je živa

Netko je kistom oslikao odraz

Onog što sam u srcu osjeća...

Minulo vrijeme, trag sjete...

Moglo je drugačije biti

Al nije imao hrabrosti, snage...

Noć je...

Ugasio se plamen svijeće

Drhtave ruke pokriše lice...

Pisac zaplače....

Tinta se proli po stolu

Ostade samo crna mrlja na papiru....