Oduvijek sam Ti pripadala,

od rođenja Ti si me k sebi zvao,

oko mene zastor zaštićeni si tkao.

Ja mala poput palčice,

u orahovoj ljusci sam životom plovila

i leptire iluzija u neznanju lovila.

Doticali me snovi poput bijelih oblaka,

zaneseno se ogledala u vodama čežnje,

ne znajući da me Ti strpljivo čekaš

na svakoj mojoj obali.

 

Oduvijek sam Ti pripadala

kao što pripadaju Ti duše,

osamljene i izgubljene u mrenama noći.

Ostavljao si mi svoje znakove

na svim putevima kojim sam sa strahom kročila

Tvoja milost oduvijek se u moju dušu točila,

kako bih Te jednom mogla zavoljeti...

 

Oduvijek sam Ti pripadala

valjalo mi se samo prisjetiti,

šum anđeoskih krila osjetiti

i privezati trošni čamac u Tvoje pristanište

Skloniti se od vjetrova prolaznosti

koji su šibali izmučenu dušu

kroz hodnike... nekih izgubljenih godina...