Lovim vrijeme za rep,
a ono repa nema.
Jurim svuda
a nigdje ne stižem...

Ukočih ramena,
glavobolja dođe,
ispravih se ponosno,
a kičma savijena osta...

E, pa dosta,
dosta muke i jada.
Ja odoh pod oblake sada
sa pticama mirno plutati...

I ne dam se tebi, robe
što me u hitnju tjeraš,
boli me briga ili rame
ja od sada se klonim tame..

Te hitnje i ne-dostižnosti,
te brige i pokornosti,
odoh u oblake
s anđelima pjevati,
sa zvjezdama svijetliti,
s mjesecom se umiriti..

A, tebi samo osmjeh dam,
i pogled blagi da te tješi,
i možda ti ipak sine
da samo mir vrijeme ima...