Predstava je gotova… naklon blagi…

jedna je ruža doletjela na binu,

daske koje život znače…

Spuštam ruku da dohvatim tvoj cvijet, dragi…

blago pridržavajući krinolinu

dok pljesak odzvanja… sve jače i jače.

 

Navlače se crveni zastori teški, već niz stepenice jurim…

Sačekaj još tren dok se brzo presvučem u garderobi.

Predstave, glumci, publiko – bok!

Ja žurim…

Evo… za tvog bijelog konja šaka zobi,

a za tebe… zagrljaj i cmok!

 

Podižeš me čvrstim stiskom ruku oko pasa,

sagibaš se, sa smiješkom kažeš: Idemo li, vilo moja?

Prpošno se smijem… k'o nestašno dijete…

U daljinu odmičemo… konj se kreće u po' kasa…

Prema nekom novom svijetu… prekrasnih mirisa i boja.

Bajka postaje stvarnost. Zbogom, svijete!