Probudio me noćas trak Mjesečevog svjetla, dočekao me tiho i uplovio u neki polusvijet tamnih sjena što su prolazile nepoznatim koridorima moje duše. Noći, te gorke prijateljice, postale su spasiteljice. Svjetlost u modrim danima bolno dodiruje usne i prelama svoje trakove u druge boje, boje koje nisu moje. Ostajem tiha. U nepoznatoj vatri prohujalih dana i ovog ljeta, sjećanja kao stražari na vratima, umiru smrću mojih sjena. Sazidao si u pijesku krhke kule, koje more nije uspjelo razoriti. Sjećanja. Stražari. Kula u pijesku. Padale su i druge kule građene iznad tamnih bezdana, padale su zvijezde. Ne na nebu mog života. Bačena iz nekog razrušenog grada, sklupčana kao zmija ispod kamena, snivala je ta duša svoje snove godinama. Tražila se u drevnim psalmima, padala među pale i ponovno se dizala. Ostala je vjerna svojoj istini, svojoj slabosti i snazi. I takva, neprepoznatljiva drugima, i dalje ostaje na svom putu i vidi .... Mjesec noćas nije znao za sebe. Bio je opet prepun sebe, predivan na tom tamnoplavom baršunu. Na prostoru čistog neba vječnosti sekunde života zasjala je i ta duša. Ostala je sa svojim stražarima, nedodirnuta i opet dočekuje svoj san, a u trećoj noći iza nekog spajanja stražari polako spuštaju glave i žele mir. Sjećanja ... stražari pred vratima tih dubina duše već su se umorili. Tako se dogodilo. Dan poslije ... padat će zvijezde i dalje, a tajnoviti Mjesec gledat će dušu što je prsnula u tisuću boli.