Mogu li vidjeti tuđu bol/tugu,
Mogu li vidjeti tuđu žalost,
A da i sam ne budem tužan?
I pomoć dobronamjernu ne potražim?

Mogu li suzu vidjeti kako pada,
Može li dijete svoje otac vidjeti
I ne osjećati moju tugu?
(Ne) jadikovati, niti sa tugom ispunjen biti?

Može li majka (mirno) sjediti i slušati
Dječje stenjanje, dječji strah?
Ne, ne! to nikad ne može biti!
Nikad, to nikad ne može biti!

I može li onaj koji je svima naklonjen
Čuti ptičicu sa majušnim jadima,
Čuti žalost i brigu male ptice,
Čuti boli koje djeca trpe,

A da se ne posjedne pored gnijezda,
Lijevajući tugu u njihove grudi;
A da se ne sjedne pored kolijevke,
I na dječju suzu suzu lije;

I da ne sjedi i noću i danju,
Brišući naše suze sve?
O! ne, to nikad ne može biti!
Nikad, to nikad ne može biti!
On radost svoju daje svima;
On postaje dijete malo;
On postaje čovjek boli;
On tugu također osjeća.

Ne misli da možeš uzdahnuti uzdah
A da tvoj Stvoritelj nije kraj tebe;
Ne misli da možeš pustiti suzu,
A da tvoj Stvoritelj nije blizu.

O! On nam daje Svoju radost
Tako da našu tugu može uništiti;
I sve dok naša žalost ne pobjegne i ode
On sjedi pored nas i tuguje.