Od davnih dana do danas …. nije bilo slučajnosti. Sjećam se tvojih usana, koje su me liječile u ovakvim bolesnim danima, popunjavale moje mrtve pukotine i gutale me dotičući sa mnom dno naših isprepletenih tijela. Pred srcem smo stajali nagi i čekali da progovori tim specifičnim jezikom, a duše su nam bile u nekoj dnevnoj polutami otkud smo ih vadili i hranili se plodovima što su ih rađale. Iz flomastera klize neka plava slova na bijelu površinu, otkucava se na nebu pomak još jedne minute, ispod sunčane zlataste zrake donosim svoje oči i presijeca ih oštra bol. Još uvijek živim u progonu od same sebe, a o čemu govori moja priča, ne znam. Neispričana je. Na ramena mi slijeću sjene bijelih ptica i rade sa mnom ono što žele. Mjesečini ću priznati da te još uvijek poričem, ali da želim tvoj dodir više od osvetničkog zaborava.