Ovdje je nečiji pogled, u nekoj protekloj vodi...

Crno vino se pretače na stolu samo u sebe u proizrnoj čaši, prozirnoj kao moja duša...

Uzorak svjetla pada na dno i ostavlja tamni trag daleke glazbe, a ona se opet rasplinjava u nekoliko pravaca.

Krajem jutra hodam podzemnim hodnicima, tražeći one što su otišli...

Neka mi svi idu, neka svi odlože svoje stvari i polako krenu svojim putem... neka!

Iz flomastera klize moja plava slova, stavljam ih u zlatne okvire i gledam kao sliku bez likova...

Slova orošena bistrim kapima što padaju i razumućuju napisane riječi, neprepoznatljive oku, oštre u srcu...

Neka mi svi idu, neka svi odlože svoje stvari i polako krenu svojim putem...neka!

Pustinja, izgubljena sama u sebi, prazna, skriva svoje postojanje kao zmija i krije se ispod kamena.

U čaši vina na stolu ogleda se Mjesec po bijelom danu....

Pa neka mi svi idu, neka svi odlože svoje stvari i polako krenu svojim putem....

Neka!