Ponekad osjećam k'o da me nema,

i da život neslanu šalu za mene sprema.

Čini mi se ponekad da tonem u mrak,

a ipak odlučim da biću jak.

 

Tužan u srcu, nekad se probudim,

nemiran budem, skoro da poludim.

Ne znam ni zašto, a ne znam ni kako,

a ipak zaključim da biće lako.

 

Ustanem tako, nijedne  riječi nisam izustio,

a osjećam kao da sam nešto propustio.

Osjetim kao – nešto mi treba,

al' sebi kažem“lijepo je ispod ovoga neba“.

 

Ne znam šta tražim, pa svašta pitam,

ne znam kud idem, pa svuda skitam.

Shrvan ponekad od takvog skitanja,

sjetim se da najmračnije je prije svitanja.