Na kraju

 

 Plod otpada s drveta.

Suši se, a sjemenke trunu.

Zidine su obrasle mahovinom

i već odavno su skrovište za šišmiše.

Ruka koja drži žezlo

gotovo da više niti nema mesa na sebi.

Oči su postale sive

i razaznaju još samo obrise.

Umjesto cvjetnog polena,

vjetar nosi dim sa zgarišta.

Korita su usahla

jer su rijeke pobjegle u zemlju.

Vina više nema.

Bačve su prazne.

Smrad leševa navire kroz nozdrve.

 

O kralju,

Sjećaš li se još uvijek svojih užitaka?

Da li su bili vrijedni truda?

Što sada imaš od njih?

Osvrni se oko sebe i pogledaj

kako je tvoje kraljevstvo već srušeno.

Još od rođenja,

vrijeme te halapljivo proždire,

ali ti to ranije nisi primjećivao.

Natrag više ne možeš,

a put na kojemu stojiš

vodi u mračnu neizvjesnost.

 

O kralju,

Gdje su sada tvoji podanici?

Uskoro ćeš i ti za njima.

Bio si upozoren,

ali nisi mario za riječi mudrih.

Mislio si da su budale

što se kriju od istine.

Oko tebe je preživjelo još samo kamenje;

a i njega će uskoro progutati magla.

Još nije kasno da se pokaješ.

Sruši se sa svoga prijestolja

i pogni glavu pred gospodarom vremena.

 

Nije važno što ga ne vidiš.

On vidi tebe.

Nije važno što ne vjeruješ u Njega.

On vjeruje u tebe.

 

Schmilka, 30/11/’05