U predvečerje, sjedeći na morskom žalu

sjetila sam se članka što je Dado napisao

pa radosno namignem nadolazećem valu

i odlučim zaroniti, prekoračiti misao,

 

otić' u dubine kao prije godinu dana,

kad su izronile neke od mojih boljki,

a onda me erupcija podvodnog vulkana

izbacila natrag, u haljini od bisera i školjki.

 

Da vidimo sada, rekoh moru pa uskočim: buć!

Širim ruke, nogama lamatam da dođem do dna.

Gle! Prekrasno kraljevstvo! Mogu li uć'?

Ma, koga ja pitam? Vrata su otvorena sva.

 

I sve se svijetli… Zar i do ovih dubina dopiru zalazećeg sunca zrake?

upitam sama sebe dok klizim travnatim podom

prema središtu optočenom koraljima, iza kojih plešu alge k'o trake

pa sjednem na prijestolje pod vodom.

 

U čudu promatram: Koja raskoš na morskom dnu?!

Hoće li mi itko reć'

tko kraljuje u tom kraljevstvu?

TI… jato riba formira riječ.

 

Ja?? (glu-glu) začuđeno rekoh, iz štosa stavljajući na glavu zlatnu krunu

pa, zagrcrnuta vodom, za mjehurićima zaplivam prema gore

i, ostavljajući mokre tragove na pijesku, okrunim lunu,

pogledam u zvjezdano nebo i šapnem: „Sjeti se, vale, da si more…“