Sjećam se...

bile su duge jeseni u našim poljima

i naše su suze ličile na kišu jesenju

i lišće što nas je zasipalo putem

Koračali smo zagrljeni

i sami u svojim mislima

daleki,u svojim nadanjima

a oblaci  pratili nas u noćima

crni oblaci,i mi smo pred njima strepili

I da zaboravimo

opajali se ljubavlju

ali u našoj podsvijesti uvijek

oboje smo nosili

stravični krik one ptice

u polju ograđenom bodljikavom žicom

i padali smo ponekad

zapleli se o žicu

dok smo ulazili

padali smo sebični u svojim željama

I zato se sada pitam

kada prošlost mrtva za trenutak

ponovno na moja kuca vrata

zašto mi srce uznemireno

zašto ne spava

i zaboravi taj ukleti san

zašto mi budno

iste snove,ponovno sanja