Ko prosjak štapom podupra

hodam cestom

odmiče vjetar zastore sna

mokra java zastire mi vid

doziva me jeka dalekih zvona

uz sam rub,ponor zjapi

gladna usta u propast me vabe

umorne me noge nose dalje

sve dalje...dalje

svejedno prema smrti

ili prema životu

Nepomičan u magli stoji lik

skriven svki putokaz

put na me čeka uzaludno

rastvorena crna njedra noći

grlim samu sebe bezutješno

šapat lišća umire u meni

mokra jesen silazi niz obronak

sijede kose raspliće vjetar-putnik

mjesec žuta dunja

zaklanja nebo

žubor pjesme,potok nepresušni

i olovka što drhti u ruci

biti će dovoljno

kada stignu kiše jesenje

ispirući mlaka sjećanja

Na pragu u me gleda dijete

nestrpljivo tapće bosim nogama

snijeg pršti svuda naokolo

zatvaram vrata,doziva me sjećanje

djetinjstvo moje vrišti u meni

prekrivam uši rukama

dokle tako moja izmučena dušo

rastrgana između dva svijeta

čekati na spasenje?