Sve moje slabosti uberi sa dna duše i otrgni ih s korijenom pa ih pretvori u buket, baci ga u more, neka otplovi i ne vrati se više. Od prozračne sjene tvog dodira zaboravljam odlaske iz svijeta stvarnosti i upuštam se u neke igre gdje me sve više obavijaju fine niti tvojih plavih očiju pletući čvrstu nevidljivu mrežu što me čine nemirnom. Neka bistra voda osvježi vruće lice u ovu lijepu rujansku noć, a ti ušetaj opet u moj vidokrug i zagospodari zelenim dubinama gdje ćeš vidjeti čudan odsjaj, teško razjašnjen, a tako jasan. Zbunjuju te moji pogledi, sve mi više zagledavaš u oči, ali još ne znaš čitati. Tek neki znakovi... male naznake, koje ne znaš protumačiti pa lutaš tim zelenim poljanama mojih očiju tražeći prepoznatljivost koje nema. Ovo je nešto novo za tebe pa sa mojih usana upijaš svaku riječ, a još više tvoj pogled što te stalno dovodi k meni. U sebi me pitaš «tko si ti?», ja ti ne odgovaram. Puštam te da me sam pronađeš i da ti tvoj nemir donese odgovore. Ova slatko-bolna situacija pokazuje tragove na rukama, kojima me želiš zagrliti, ali ja odlazim u neisplivano more i tamo te čekam da po mojim stopama nađeš put i zaroniš sa mnom u beskrajne dubine. Možeš li?