Možda i ti Učitelju,umoran od svijeta

zatvoriš oči,na tren samo

i zagledaš se u unutarnje plavetnilo

Iz rane nanesene kopljem

jedna kap tvoje krvi kane

i natopi suhu zemlju

podno tvojih nogu,dok klečim

želeći ti ugledati lice izmučeno

ispod maske svijeta,kojeg

uvijek nanovo stvaraš

i rastvaraš,u jednom dijeliću svoje vječnosti

Možda i ti Učitelju,ugledaš mene

kako klečim bosih nogu

na trnju,što se osulo sa tvoje krune

dok po stoti put umireš na križu

ostavljajući jednu suzu živu

da sjaji budućim generacijama

Usne ti se tad jedva primjetno pomaknu

i šapnu molitvu za mene

Ocu,na visokim nebesima

Možda i ja Učitelju

tad odbacim svoje koplje u šikaru

ako mi se osmjehneš

i pogledaš svojim nebesko plavim očima